Mark


Vizualno je nusproizvod koncepta i smatram da nema preveliku vrijednost



Tvoje područje djelovanja u umjetnosti dosta je specifično i zahtijeva određeno predznanje kako bi se rad razumio. Kako uspijevaš dokinuti taj vremenski prostor između rada i publike koja u današnje vrijeme ima sve kraću razinu pozornosti pri posjetu muzejskih izložbi ili pak sajmova / biennalea / triennalea?

Činjenica je, da bi se umjetnički rad u potpunosti razumio, potrebno je imati jednu veću količina znanja i odmaka. Ali to vrijedi za svaku profesiju, sve imaju svoju terminologiju i metanarative koje ih definiraju i odvajaju od amatera, od ljudi koji ne pripadaju tom krugu. npr. većini ljudi je dovoljno da im vodovodne instalacije funkcioniraju, a da ne moraju znati kako rade i kako ih postaviti. Zašto bi za umjetnost bilo drugačije? Rad je nemoguće promatrati izvan konteksta vremena u kojemu je nastao, može se jedino interpretirati. Čak i one kategorije koje ljudi najčešće povezuju, na žalost, s umjetnošću, poput ljepote, su konstrukti određenog trenutka te nisu univerzalne.

Moja strategija je gradnja koncepta u slojevima, kreirati radove koji komuniciraju paralelno s različitom publikom i na različitim razinama. Prvi sloj je usmjeren primarnim osjetilima te širem kulturnom narativu, obraća se ljudima koji nisu nužno preduboko upućeni u teoriju i povijest umjetnosti. Dakle, određeni osjetilni doživljaj, ne nužno u potpunosti ugodan. Drugi sloj je povezan s umjetničkim kontekstom te umjetničkom produkcijom dominantnog umjetničkog diskursa. Treći ulazi u područje interdisciplinarnosti te pristupa radu kao kompleksnom sustavu, s velikim brojem konekcija. Povezuje različite discipline, stvara novu tkaninu. Ako umjetnost ostane auto-referencijalna, bez obogaćivanja genetskog bazena novim idejama i disciplinama, izumrijet će.

Inače, na izložbama, sam sebe smatram najgorom publikom. Opisao bih svoj način konzumiranja umjetnosti najsličnije beskrajnom scrollanju tumblera, proždiranje slika.

Nemam previše poštovanja prema vizualnom, jer ga smatram nusproizvodom koncepta te ne mislim da ima preveliku vrijednost. Oduvijek me više interesirala dokumentacija umjetničkog rada od samo originala, tekst od galerijskog prostora. Vjerojatno zbog toga što su moji prvi kontakti sa suvremenom umjetnosti uvijek bili iz druge ruke, mali članak u časopisu, loša reprodukcija, umjetnički rad koji se pojavljuje na nekoj reklami, knjige sa zbirnim radovima…


Često u svojim radovima, kao sto je rad Swarm, tematiziras interakciju cestica, atoma, sitnih predmeta, ljudi, objekata, svemira pozivajuci se na prirodne zakone kao sto je Newtonov zakon ili fizicki procesi. U kojem omjeru su ti procesi proizvoljni, odnosno koliko su ljudi koji postaju objekti u tom procesu, proizvoljni u svom kretanju ili koliko je ta proizvoljnost kretanja i razmisljanja iluzorna?

Sve što radim je u odnosu veličine prema čovjeku, bilo to veće/manje/jednako. Te odnose ne možemo izbjeći. Kroz svoje radove prikazujem tu nemogućnost izlaženja izvan sustava, percipiranja samog sebe. Ljudi imaju problem razumijevanja svega što je veće od tuceta. To je evolucijska prilagodba. Uvijek smo bili u neposrednoj blizini ograničenog broja ljudi te samo s malim brojem ljudi možemo odjednom komunicirati. Ako se uzdignemo iznad osobne razine, možemo primijetiti da postoje određeni prirodni principi, prirodni zakoni koji su prisutni u različitim oblicima ponašanja zajednice, pojedinaca i općenito kompleksnog sustava koji nazivamo prirodom. Neki osnovni principi u ponašanju jata u određenom obliku su primijećeni u djelovanju ljudi na internetu, dakle kada smo lišeni tijela i svedeni na informacijske agente. Samoorganizacija ljudi i trenutak kada nešto postaje čista informacija, postane kvantificirano, mjerljivo, jako je zanimljiva cijelom nizu disciplina, od marketingaša,  do vlada te financijskog sektora… Taj pokušaj kvantificiranja i sistemskog razumijevanja svijeta je počeo kasnih 40ih godina pojavom kibernetike.


Zašto si uzeo baš primjer roja pčela za ispisivanje obrasca ponašanja individualca ili grupe ljudi u društvu?

Kroz primjere jednostavnijih oblika života te njihovog ponašanja možemo otkriti pozadinske principe djelovanja većih sustava. Ta djelovanja možda nisu toliko jasna na prvi pogled kod ljudskog ponašanja, ali to ne znaci da ne postoje. Možda ne možemo vidjeti cijelu civilizaciju kako se kreće, ali možemo vidjeti jato ptica, samoorganizaciju bakterija, kolonije mrava... To djelovanje je primjer kolektivne inteligencije, ne rukovođene pojedinačnom jedinkom, nije koordinirano ni jednim pojedincem, nego nastaje nesvjesnim skupnim radom.

Zanimljiva mi je ta ideja kolektivne inteligencije, dakle da nitko ne rukovodi, a da pritom postoji struktura, da nije kaotično, da je usmjereno, ali bez direktnog rukovođenja. Ima nešto deterministički u tome. MIT je prije par godina radio analizu 4chan foruma, za koji je karakteristično da su svi učesnici anonimni. Zanimalo ih je kako se stvara hijerarhija te zacrtavaju ciljevi unutar okruženja efemernosti i anonimnosti. Jedan od primjera samoorganizacije nastale na 4chanu je Anonymous grupa, koja je jedno vrijeme bila jako zapažena u medijima svojim kvazi političkim aktivizmom. Također, 4chan je imao prominentnu ulogu tijekom zadnjih američkih izbora, kada je jedan dio članova dao svoju potporu Trumpu te su «trolali» neistomišljenike i manipulirali socijalne mreže memovima i namještali rezultate pretraživanja na Google tražilici.


Možeš li nam više reci o svom projektu Lightcoin i zašto te upravo prijenos informacija posebice zanima kao predmet proučavanja?

Lightcoin je projekt koji se sastoji od tri dijela: fizičkog objekta (stroja za kvantnu isprepletenost), virtualne valute (Lightcoin) te online platforme, na kojoj se mogu pratiti transakcije Lightcoina (naravno, bez informacija o korisniku) te tekstovi i video predavanja vezana uz projekt. Pokušavam stvoriti jedan ekosustav, s naglaskom na diskursu među disciplinama te s mogućnošću proširenja rada izvan početnog formata.

Smatram da se umjetnički rad mora doticati recentnih zbivanja, kako bi vršio društvenu ulogu refleksije/interpretacije/anticipacije društvenih zbivanja, kao jedne od glavnih uloga umjetnosti. U tom kontekstu želim proširiti dijalog među disciplinama, a upravo je umjetnost ta disciplina koja može slobodno dokidati granice te se ne mora držati rigidnih pravila eksperimentalne metode.

Cijela naša egzistencija se može svesti na prijenos informacija. Evolucija isprobava različite modele te one uspješne prenosi dalje. Prenosimo genetsko naslijeđe na svoje potomke, putem osjetila prikupljamo informacije iz okoline te reagiramo na nju. Greške u informaciji izazivaju mutacije, uspjele mutacije se prenose dalje, dok se one koje nisu uspjele ne prenose.

Dakle najosnovniji principi naše realnosti su informacija i entropija. Blaga entropija pomaže u formaciji živih bića i nalaženju optimalne stabilnosti sustava. Prevelika entropija, disipacija informacija, izaziva raspadanje sustava, odnosno smrt.


Kako gledaš na suradnju umjetnika i znanstvenika u suvremenoj umjetnosti i koliki je takav nacin rada uobičajen na suvremenoj hrvatskoj umjetnickoj sceni?

Ne interesira me stara modernistička paradigma novoga niti «peglanje» do besvijesti određenih vizualnih elemenata u svrhu prepoznatljivosti te građenja kulta ličnosti. U takvom kontekstu umjetnost je isključivo proizvod koji umjesto kulturološke vrijednosti razmeće se financijskom, koja mu je potrebna da se kontekstualizira unutar svijeta potrošačkog društva. Na žalost, javnost zbog toga umjetnost percipira kao isključivo takvu, kao materijalno dobro, a ne kulturno nasljeđe koje ima veću vrijednost od financijske.

Moje polje interesa je jako široko te se smatram svojevrsnim renesansnim amaterom, znam o svemu pomalo ali ne ulazim u uže niše određenih područja. Zanimaju me osnovni principi funkcioniranja stvari, ograničenja određenih disciplina te povezivanje istih u svrhu pronalaženja univerzalnih principa funkcioniranja sustava, kao i nalaženje novih rješenja u tome procesu. Za razliku od znanstvenika koji djeluju unutar uskog kruga određene discipline, a najčešće još užeg kruga specifičnog područja, umjetnik nema tih ograničenja jer može djelovati na razmeđu disciplina i unutar više njih paralelno.

Znanost je utemeljena na znanstvenoj metodologiji što se ujedno i u sve češćem diskursu naziva ograničenjem znanosti (Limits of science) te motivom za razmatranje stvaranja nove discipline koja će je zamijeniti. Možda je umjetnost u svojim rubnim oblicima upravo model za stvaranje te nove «znanosti».
Arteist magazin

Intervjuirala
Jelena Tamindzija

Datum
04.1.2018.

Izvor
arteist.hr









︎