Prelaženje zadanih granica

Projekt Strune je nastao kada sam čuo neke Davorove kompozicije i primijetio da dijelimo zajedničke interese. Brzo smo shvatili da bi smo trebali surađivati na nekom projektu, u svrhu proširivanja obostrane umjetničke prakse. Moje područje je konceptualna umjetnost, iako bi većina to nazvala medijskom umjetnošću zato jer koristim «novije» tehnologije.* Davor je kompozitor suvremene klasične glazbe, discipline koja izlazi izvan okvira klasične glazbe, ali se i dalje referira na njeno nasljeđe. Mislim da konceptualna umjetnost i kompozicija imaju zajedničku osnovu. Oboje se bazira na instrukcijama/uputstvima za izvođenje te interpretaciju. Strukturiranje je ispred materijalizacije rada, ispred fizičkog objekta/izvedbe. Sam rad/izvedba može varirati i preuzeti različite oblike.

U posljednje vrijeme sam se orijentirao prema suradnjama s različitim profilima ljudi/organizacija. Smatram da živimo u vremenu kompleksnosti u kojem ni jednu disciplinu ne može u cijelosti pojmiti jedna osoba pa tako i strojevi/sustavi koji se danas grade nisu proizvod pojedinca nego tima ljudi, ponekad stotine ili tisuće. Interdisciplinarna suradnja omogućuje prelaženje zadanih granica određene discipline te stvaranje kompleksnog projekta koji ne bi pojedinačno bio moguć. Također, zanima me aleatorski (nasumični) element, odnosno, na koji način će se kolaboracija odraziti na moj rad.

*Imam lagani problem sa nazivom medijska umjetnost jer smatram da je to vrlo generalizirajuća podjela s obzirom da je tehnologija od prapovijesti bila neodvojiva od umjetnosti a sve tehnologije koje ja koristim su prisutne barem 50-100 godina. Mislim da ne bi trebala postojati podjela na suvremenu i medijsku umjetnost.

Dovodite u okviru ovog rada u vezu teoriju struna i Pitagorinu teoriju harmonije, kakva veza tu postoji i kako je objašnjavate?

Pitagoru smatraju proto-teoretičarem teorije struna. Govorio je da je jezik svemira matematika te da svemir vibrira te stvara nebesku glazbu, glazbu sfera. Proučavajući žičani instrument liru, gledajući gibanje žice, otkrio je harmoniju, da jednako napeta žica proizvodi harmonične tonove ako je omjer duljine dvaju žica cijeli broj. U neku ruku govorio je da se sve sastoji od vibracija, što je poveznica s teorijom struna.

Teorija struna govori da se sve sastoji od silnica koje vibriraju u 10/11/24 dimenzije, ovisno o teoriji razlikuje se broj dimenzija, ali u konačnici osnova je vibracija/gibanje. Od tih silnica sastoji se sav materijalni svijet.

U projektu Strune povezujemo iskustveno, opservacijsko Pitagorino saznanje o svijetu, do kojeg je došao proučavajući vibracije žičanog instrumenta, s recentnim hipotezama suvremene fizike, koja koristi kompleksne matematičke modele kako bi interpretirala materijalni svijet. Mi prenosimo informacije dobivene od fizičara koji se bave simulacijama teorije struna, na žicu koja je slična onoj koju je Pitagora promatrao na liri. Naravno, ovo je poetično istraživanje te nije bazirano na znanstvenoj metodi i ne mora imati precizan ili fiksan rezultat. Iskustveno je te može imati različite manifestacije. Namjeravamo nastaviti na projektu i potencijalno istu ideju realizirati u nekom drugom proširenom obliku.

Do kakvih ste rezultata u konačnici došli u okviru ovog istraživanja?

U našem projektu mi koristimo jednu jako dugačku žicu koja zbog svoje dužine proizvodi «nečisti» zvuk, odnosno klaster mikroskopskih frekvencija te različite zvučne fenomene. Sama konstrukcija rada je otprilike ovakva – impuls koji šaljemo na aktivator zvuka pobuđuje strunu na vibriranje. Vibracija se zatim pojačava u rezonantnoj kutiji. Ovaj naočigled vrlo jednostavan ulazni zvuk provlačimo kroz računalo i povratnom spregom izvlačimo brojne frekvencije koje prostim uhom ne čujemo kao zasebne frekvencije. Te iste prolaze algoritam tijekom kojeg se zvuk modificira (zaostaje, transponira, poglašnjuje, filtrira, …). Cijeli algoritam koordinira se putem seta podataka koje smo dobili od kolega fizičara koji se bave simulacijom teorije struna. Isti je podijeljen u nekoliko modula, od kojih svaki ima sasvim drugačiju vrstu manipulacije ulaznog zvuka i time različit rezultat. U trenutku kad određeni proces dosegne stanovit prag, aktivira se idući modul. Obogaćeni kroz postupke u algoritmu, zvukove projiciramo nazad u rezonantnu kutiju.

U konačnici stvaramo određeno soničko iskustvo koje ima izrazito fizičku prisutnost što kroz gibanje žice u prostoru, gdje se neposredno mogu vidjeti frekvencije žice, do samog akustičnog doživljaja koji na trenutke zvuči kao «jahanje» vala povratne sprege (feedbeck-a).

Takođe, zanimljivo je u tom pogledu što je ovo duo projekat, kako je tekao cijeli proces rada i kako vidite ono što su rezultati „Struna“?

Smatram da su u umjetnosti u današnje vrijeme, kao i u bilo kojoj drugoj disciplini, ključne suradnje kako bi se stvorilo novo znanje te razbili kanoni. Naprimjer, Davor i ja funkcioniramo unutar više različitih disciplina. Ja se osim umjetnošću bavim i grafičkim dizajnom te istražujem/pišem o implikacijama tehnološkog razvoja na pojedince i društvo. Studirao sam Dizajn vizualne komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu a potom Master studij MediaArtHistories na Donau-Univerzitetu u Kremsu. Davor je završio studij medicine te potom studirao kompoziciju u Grazu i Stuttgartu te elektronsku Glazbu na Ircamu u Parizu, trenutno je na doktorskom studiju iz kompozicije na Stanfordu. Mislim da nam je interdisciplinarnost bliska.

Projekt nije samo realizacija unaprijed definiranog koncepta, nego i istraživanje te razmjena znanja i vještina. Polja suvremene/medijske umjetnosti te suvremene glazbe disciplinarno su odvojena te im fali mobilnosti unatoč povremenim preklapanjima kroz povijest što je vidljivo iz primjera Johna Cagea ili Le Monte Younga. Specifično, medijsku umjetnost definira interdisciplinarnost, kao posljedica kompleksnosti izvedbe tehnički zahtjevnih projekata te getoizacije od strane suvremene umjetnosti. Suvremena glazba, polazi iz okruženja klasične glazbe te je sputana istim konvencijama. Smatramo da su ovakve suradnje prijeko potrebne kako bi se povećala raznovrsnost te probile granice ustaljenih normi.