(For English scroll down)
Kristina Marić:
Kvantum (pri)viđenja
Kako prevladati ograničenja svojih osjetila i iskusiti stvarnost onakvom kakva ona uistinu jest? Kako dirati nedodirljivo i kako gledati nevidljivo? Pitanja su to koja izranjaju kada autor u središte interesa postavi sam čin gledanja, čin viđenja i čin prezentiranja djela.
Sva (pri)viđenja nužno dovodimo u korelaciju s onime što smo ranije već vidjeli. “O tome će se čovjek brzo uvjeriti ako se sjeti da pojave nisu stvari o sebi, nego samo igra naših predodžbi koje se najposlije sastaju u određenjima unutrašnjeg osjetila. (…) Očigledno je, međutim, da ja – kad u mislima povlačim liniju, ili kad pomišljam vrijeme od jednog podneva do drugoga, ili ako hoću sebi predočiti samo kakav broj – moram najprije neminovno zamisliti jednu od ovih raznolikih predodžbi. No kad bih ja prethodne (prve dijelove linije, prethodne dijelove vremena ili jedinice predočene jedna za drugom) uvijek gubio iz misli i kad ih ne bih reproducirao, prelazeći na iduće, onda nikada ne bi mogla nastati cijela predodžba i ni jedna od naprijed spomenutih misli, štoviše, čak ni najčistije i prve osnovne predodžbe o prostoru i vremenu.”[1]Hrvoje Hiršl bavi se upravo takvim čistim predodžbama kakve je analizirao Kant. Hiršl postavlja pitanje je li moguće da vidimo samo kroz sliku već viđenog. “Moramo li simbolično predstaviti, prikazati jedno kao drugo? Je li sve što je dalje od naviknutog, izvan našeg odnosa veličine, manje razumljivo i teže vidjeti?[2]
Hiršl pokušava pronaći uvjete mogućnosti reprezentacije u Kvantnoj teoriji. Prva serija izloženih crteža nastala je tijekom istraživanja i razmjene s dr. Nevenom Šantićem s Max Planck instituta za kvantnu optiku. Sam umjetnik tumači radove kao kvantne simulacije na razini slikarstva. Spontani i nenamjerni dodiri tinte sa stotinama listova papira predstavljeni su na dva stola, posloženi kao otvorene bilježnice mekog uveza. Spomenuti listovi svjedoče brojne slučajne trenutke prelijevanja, preslikavanja, mrljanja i pretapanja. Mjestimično točkasti nanosi mikro tragova boje asociraju na imaginarnu prašinu subatomskih čestica. Promatrajući međuigru i disperziju tih Hiršlovih crnih točaka i linija, lako je zamijetiti repetitivnost, ritmičnost i vibrantnost u pokretu ruke.[3]Sukladno starim spoznajama i ranije viđenim simulacijama atomskih gibanja, gledatelj će vjerojatno u umu stvoriti komparaciju s gibanjima sličnog karaktera i sjetiti se nekog sata fizike u školi, dok će tek iskusnije, upućeno oko, prepoznati grafički prikaz Lorenzovog sustava. Taj tzv. leptirov učinak ukazuje na teorija kaosa. Matematičar i meteorolog Edward Lorenz uočio je vezu između neperiodičnog ponašanja i nepredvidljivosti, prepoznavši u kaotičnim sustavima fini geometrijski ustroj: red prerušen u kaos. Potom je početnih dvanaest, pojednostavio na samo tri diferencijalne jednadžbe. Grafički prikaz jednadžbi nasumičnog ponašanja na taj izbor parametara pokazao je dvostruku spiralu, odnosno gibanje u obliku nalik leptiru koje se odvija u nedogled[4]. Do vrlo sličnog stanovitog reda i zakonitosti ponavljanja unutar kaosa, Hiršl je došao, kada je na rezidencijalnom boravku u Bildraum studiju u Beču, radio slučajne, kružne i nesputane beskrajne linije na papiru (posebno vidljivo u seriji crteža “Val“). Radovi Kretanja I-IV uokvirene su, grandioznije, i nešto urednije inačice ranije spomenutih crteža iz umjetnikovih bilježnica. Dominantan je utisak pokreta i dinamike oštrih crnih linija koje najčešće zakreću u spiralne tokove. U seriji “Kaustike” crteži počinju nalikovati na eksperiment u tehnikama dubokog tiska. U određenoj mjeri tragovi industrijske tinte iznenađuju tonskom gradacijom, dok su iznimno zasićena crna polja, poput crnog tijela, u sebe upila svu moguću svjetlost.
U interpretacije vlastita rada, Hiršl ističe:"Kvantna domena pokazuje nam kakav je zapravo čin viđenja. To je čin dodira, u određenom smislu agresivan čin, čin bombardiranja određenog objekta fotonima ili drugim valovima. Da bismo nešto vidjeli potrebno je odbiti milijarde čestica / valova s površine objekta kako bi ih registrirali naši uređaji ili osjetila. Na neki način, naša realnost, ako je ne dodirujemo, ako s njom ne komuniciramo, ona se ne registrira za nas, nije tamo – ne postoji. Da bismo vidjeli neviđeno i nevidljivo, potrebna nam je neka vrsta reprezentacije. Nevidljivo je hipoteza, teorija, konstrukt koji još nije dokazan. Tek kad to dokažemo, kad postane dio našeg uobičajenog iskustva, konačno to možemo vidjeti". Svu tu količinu priviđenja Hiršl je odlučio približiti promatraču kroz snimljeno audio-vizualno predavanje, koje se također nalazi unutar izložbenog postava. Takav čin pojašnjavanja rada unutar njega samog, iznova nas uvlači u vrtlog pitanja o ograničenjima reprezentacije.
Misao autora da reprezentirati znači pokušati vidjeti, a da je reprezentacija, zapravo, nemogućnost da se nešto vidi onakvim kakvo zaista jest, vraća nas na trenutak prepoznavanja. ”Ne vidimo svojim osjetilima, već umom. Za nas vidjeti znači razumjeti. A razumjeti znači prepoznati. Prepoznati nešto, znači da je to već doživljeno prije…” Na ove Hiršlove riječi o prepoznavanju, imao bi nešto za dodati Hans-Georg Gadamer: ”Svekoliko prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta konačno su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Kakva god bila, umjetnost je, kao što potpuno ispravno kaže Aristotelovo učenje, način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom.” [5]
How do you overcome the limitations of your senses and experience reality as it truly is? How to touch the untouchable and how to look invisible? These are questions that arise when the author focuses on the act of seeing, the act of seeing and the act of presenting the work.
We necessarily correlate all visions/apparitions with what we have seen before. "One will quickly be convinced of this if one remembers that phenomena are not things about oneself, but only a game of our notions, which finally meet in the determinations of the inner sense. (…) It is obvious, however, that I - when I draw a line in my mind, or when I think of the time from one noon to another, or if I want to imagine only some number - first I must inevitably imagine one of these various notions. But if I always lost the previous (first parts of the line, previous parts of time or units presented one after the other) from the thought, and if I did not reproduce them, moving on to the next, then the whole image and none of the above mentioned thoughts could ever arise. , moreover, even the purest and first basic notions of space and time. ” Hrvoje Hiršl deals with precisely such pure notions as Kant analyzed. Hirschl raises the question of whether it is possible to see only through the image of what has already been seen. “Do we have to symbolically represent each other? Is anything further than usual, beyond our relation of size, less understandable and harder to see?
Hirschl tries to find the conditions for the possibility of representation in the Quantum Theory. The first series of exhibited drawings was created during research and exchange with Dr. Neven Šantić from the Max Planck Institute for Quantum Optics. The artist himself interprets the works as quantum simulations at the level of painting. Spontaneous and unintentional touches of ink with hundreds of sheets of paper are presented on two tables, arranged like open softcover notebooks. The mentioned sheets of paper testify numerous random moments of spilling, mapping, staining and melting. Partial dotted deposits of micro traces of paint are associated with imaginary dust of subatomic particles. Observing the interplay and dispersion of these Hirschl's black dots and lines, it is easy to notice the repetitiveness, rhythmicity and vibrancy in the movement of the hand. In accordance with old knowledge and previously seen simulations of atomic motions, the viewer is likely to create a comparison in the mind with motions of a similar character and recall a physics class at school, while only the more experienced, knowledgeable eye, will recognize a graphical representation of the Lorenz system. That so-called the butterfly effect, indicates Chaos Theory. Mathematician and meteorologist Edward Lorenz observed a connection between nonperiodic behavior and unpredictability, recognizing in chaotic systems a fine geometric structure: order disguised as chaos. He then simplified the initial twelve to just three differential equations. The graphical representation of the equations of random behavior on this choice of parameters showed a double spiral, i.e. a butterfly-like motion that takes place indefinitely. Hirschl came to a very similar order and regularity of repetition within chaos when, during his residency at the Bildraum studio in Vienna, he made random, circular and unfettered endless lines on paper (especially visible in the "Val" series of drawings). Movement I-IV's works are framed, more grandiose, and somewhat neater versions of the previously mentioned drawings from the artist's notebooks. The dominant impression is the movement and dynamics of sharp black lines that usually turn into spiral flows. In the “Caustics” series, the drawings begin to resemble an experiment in intaglio printing techniques. To a certain extent, the traces of industrial ink surprise with tonal gradation, while extremely saturated black fields, like a black body, absorbed all possible light.
In interpreting his own work, Hirschl points out: "The quantum domain shows us what the act of seeing actually is. It is the act of touch, in a sense an aggressive act, the act of bombing a certain object with photons or other waves. In order for us to see something, it is necessary to reflect billions of particles/waves from the surface of an object, so they can end up registered by our devices or senses.In a way, our reality, if we do not touch it, if we do not communicate with it, it does not register for us, it is not there - it does not exist. We need some kind of representation in order to see the unseen and the invisible. Invisible is a hypothesis, a theory, a construct that has not yet been proven. Only when we prove it, when it becomes part of our usual experience, can we finally see it. " Hirschl decided to bring all this amount of apparition closer to the observer through a recorded audio-visual lecture, which is also a part of the exhibition. Such an act of clarifying the work within himself, again draws us into a whirlpool of questions about the limitations of representation.
The author's thought "to represent means trying to see", and that representation is, in fact, "the impossibility of seeing something as it really is", brings us back to the moment of recognition. “We do not see with our senses, but with our mind. For us, seeing means understanding and understanding means recognizing. To recognize something means that it has already been experienced before… ”To these Hirschl's words about recognition, Hans-Georg Gadamer would have something to add:“ All recognition is the experience of growing intimacy, and all our experiences of the world are finally the forms in which we build intimacy with that world. Whatever it is, art is, as Aristotle's teaching rightly says, a way of recognizing, in which self-knowledge deepens with recognition, and thus intimacy with the world. ”
[1] Kant, Immanuel, Kritika čistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., 73.str.
[2] Hrvoje Hiršl, parafrazirane riječi autora
[3] doslovno značenje - onaj koji može vibrirati.koji titra, treperi; vibrirajući
[4] Poland, Douglas, Cooperative Catalysis and Chemical Chaos: A Chemical Model for the Lorenz Equations, Physica D 65 (1-2), 1993., 86.-99.str.
[5] Gadamer, Hans-Georg, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM 2003., 100. str.
Kristina Marić:
Kvantum (pri)viđenja
Kako prevladati ograničenja svojih osjetila i iskusiti stvarnost onakvom kakva ona uistinu jest? Kako dirati nedodirljivo i kako gledati nevidljivo? Pitanja su to koja izranjaju kada autor u središte interesa postavi sam čin gledanja, čin viđenja i čin prezentiranja djela.
Sva (pri)viđenja nužno dovodimo u korelaciju s onime što smo ranije već vidjeli. “O tome će se čovjek brzo uvjeriti ako se sjeti da pojave nisu stvari o sebi, nego samo igra naših predodžbi koje se najposlije sastaju u određenjima unutrašnjeg osjetila. (…) Očigledno je, međutim, da ja – kad u mislima povlačim liniju, ili kad pomišljam vrijeme od jednog podneva do drugoga, ili ako hoću sebi predočiti samo kakav broj – moram najprije neminovno zamisliti jednu od ovih raznolikih predodžbi. No kad bih ja prethodne (prve dijelove linije, prethodne dijelove vremena ili jedinice predočene jedna za drugom) uvijek gubio iz misli i kad ih ne bih reproducirao, prelazeći na iduće, onda nikada ne bi mogla nastati cijela predodžba i ni jedna od naprijed spomenutih misli, štoviše, čak ni najčistije i prve osnovne predodžbe o prostoru i vremenu.”[1]Hrvoje Hiršl bavi se upravo takvim čistim predodžbama kakve je analizirao Kant. Hiršl postavlja pitanje je li moguće da vidimo samo kroz sliku već viđenog. “Moramo li simbolično predstaviti, prikazati jedno kao drugo? Je li sve što je dalje od naviknutog, izvan našeg odnosa veličine, manje razumljivo i teže vidjeti?[2]
Hiršl pokušava pronaći uvjete mogućnosti reprezentacije u Kvantnoj teoriji. Prva serija izloženih crteža nastala je tijekom istraživanja i razmjene s dr. Nevenom Šantićem s Max Planck instituta za kvantnu optiku. Sam umjetnik tumači radove kao kvantne simulacije na razini slikarstva. Spontani i nenamjerni dodiri tinte sa stotinama listova papira predstavljeni su na dva stola, posloženi kao otvorene bilježnice mekog uveza. Spomenuti listovi svjedoče brojne slučajne trenutke prelijevanja, preslikavanja, mrljanja i pretapanja. Mjestimično točkasti nanosi mikro tragova boje asociraju na imaginarnu prašinu subatomskih čestica. Promatrajući međuigru i disperziju tih Hiršlovih crnih točaka i linija, lako je zamijetiti repetitivnost, ritmičnost i vibrantnost u pokretu ruke.[3]Sukladno starim spoznajama i ranije viđenim simulacijama atomskih gibanja, gledatelj će vjerojatno u umu stvoriti komparaciju s gibanjima sličnog karaktera i sjetiti se nekog sata fizike u školi, dok će tek iskusnije, upućeno oko, prepoznati grafički prikaz Lorenzovog sustava. Taj tzv. leptirov učinak ukazuje na teorija kaosa. Matematičar i meteorolog Edward Lorenz uočio je vezu između neperiodičnog ponašanja i nepredvidljivosti, prepoznavši u kaotičnim sustavima fini geometrijski ustroj: red prerušen u kaos. Potom je početnih dvanaest, pojednostavio na samo tri diferencijalne jednadžbe. Grafički prikaz jednadžbi nasumičnog ponašanja na taj izbor parametara pokazao je dvostruku spiralu, odnosno gibanje u obliku nalik leptiru koje se odvija u nedogled[4]. Do vrlo sličnog stanovitog reda i zakonitosti ponavljanja unutar kaosa, Hiršl je došao, kada je na rezidencijalnom boravku u Bildraum studiju u Beču, radio slučajne, kružne i nesputane beskrajne linije na papiru (posebno vidljivo u seriji crteža “Val“). Radovi Kretanja I-IV uokvirene su, grandioznije, i nešto urednije inačice ranije spomenutih crteža iz umjetnikovih bilježnica. Dominantan je utisak pokreta i dinamike oštrih crnih linija koje najčešće zakreću u spiralne tokove. U seriji “Kaustike” crteži počinju nalikovati na eksperiment u tehnikama dubokog tiska. U određenoj mjeri tragovi industrijske tinte iznenađuju tonskom gradacijom, dok su iznimno zasićena crna polja, poput crnog tijela, u sebe upila svu moguću svjetlost.
U interpretacije vlastita rada, Hiršl ističe:"Kvantna domena pokazuje nam kakav je zapravo čin viđenja. To je čin dodira, u određenom smislu agresivan čin, čin bombardiranja određenog objekta fotonima ili drugim valovima. Da bismo nešto vidjeli potrebno je odbiti milijarde čestica / valova s površine objekta kako bi ih registrirali naši uređaji ili osjetila. Na neki način, naša realnost, ako je ne dodirujemo, ako s njom ne komuniciramo, ona se ne registrira za nas, nije tamo – ne postoji. Da bismo vidjeli neviđeno i nevidljivo, potrebna nam je neka vrsta reprezentacije. Nevidljivo je hipoteza, teorija, konstrukt koji još nije dokazan. Tek kad to dokažemo, kad postane dio našeg uobičajenog iskustva, konačno to možemo vidjeti". Svu tu količinu priviđenja Hiršl je odlučio približiti promatraču kroz snimljeno audio-vizualno predavanje, koje se također nalazi unutar izložbenog postava. Takav čin pojašnjavanja rada unutar njega samog, iznova nas uvlači u vrtlog pitanja o ograničenjima reprezentacije.
Misao autora da reprezentirati znači pokušati vidjeti, a da je reprezentacija, zapravo, nemogućnost da se nešto vidi onakvim kakvo zaista jest, vraća nas na trenutak prepoznavanja. ”Ne vidimo svojim osjetilima, već umom. Za nas vidjeti znači razumjeti. A razumjeti znači prepoznati. Prepoznati nešto, znači da je to već doživljeno prije…” Na ove Hiršlove riječi o prepoznavanju, imao bi nešto za dodati Hans-Georg Gadamer: ”Svekoliko prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta konačno su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Kakva god bila, umjetnost je, kao što potpuno ispravno kaže Aristotelovo učenje, način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom.” [5]
Kristina Marić
Quantum of vision/apparitions
How do you overcome the limitations of your senses and experience reality as it truly is? How to touch the untouchable and how to look invisible? These are questions that arise when the author focuses on the act of seeing, the act of seeing and the act of presenting the work.
We necessarily correlate all visions/apparitions with what we have seen before. "One will quickly be convinced of this if one remembers that phenomena are not things about oneself, but only a game of our notions, which finally meet in the determinations of the inner sense. (…) It is obvious, however, that I - when I draw a line in my mind, or when I think of the time from one noon to another, or if I want to imagine only some number - first I must inevitably imagine one of these various notions. But if I always lost the previous (first parts of the line, previous parts of time or units presented one after the other) from the thought, and if I did not reproduce them, moving on to the next, then the whole image and none of the above mentioned thoughts could ever arise. , moreover, even the purest and first basic notions of space and time. ” Hrvoje Hiršl deals with precisely such pure notions as Kant analyzed. Hirschl raises the question of whether it is possible to see only through the image of what has already been seen. “Do we have to symbolically represent each other? Is anything further than usual, beyond our relation of size, less understandable and harder to see?
Hirschl tries to find the conditions for the possibility of representation in the Quantum Theory. The first series of exhibited drawings was created during research and exchange with Dr. Neven Šantić from the Max Planck Institute for Quantum Optics. The artist himself interprets the works as quantum simulations at the level of painting. Spontaneous and unintentional touches of ink with hundreds of sheets of paper are presented on two tables, arranged like open softcover notebooks. The mentioned sheets of paper testify numerous random moments of spilling, mapping, staining and melting. Partial dotted deposits of micro traces of paint are associated with imaginary dust of subatomic particles. Observing the interplay and dispersion of these Hirschl's black dots and lines, it is easy to notice the repetitiveness, rhythmicity and vibrancy in the movement of the hand. In accordance with old knowledge and previously seen simulations of atomic motions, the viewer is likely to create a comparison in the mind with motions of a similar character and recall a physics class at school, while only the more experienced, knowledgeable eye, will recognize a graphical representation of the Lorenz system. That so-called the butterfly effect, indicates Chaos Theory. Mathematician and meteorologist Edward Lorenz observed a connection between nonperiodic behavior and unpredictability, recognizing in chaotic systems a fine geometric structure: order disguised as chaos. He then simplified the initial twelve to just three differential equations. The graphical representation of the equations of random behavior on this choice of parameters showed a double spiral, i.e. a butterfly-like motion that takes place indefinitely. Hirschl came to a very similar order and regularity of repetition within chaos when, during his residency at the Bildraum studio in Vienna, he made random, circular and unfettered endless lines on paper (especially visible in the "Val" series of drawings). Movement I-IV's works are framed, more grandiose, and somewhat neater versions of the previously mentioned drawings from the artist's notebooks. The dominant impression is the movement and dynamics of sharp black lines that usually turn into spiral flows. In the “Caustics” series, the drawings begin to resemble an experiment in intaglio printing techniques. To a certain extent, the traces of industrial ink surprise with tonal gradation, while extremely saturated black fields, like a black body, absorbed all possible light.
In interpreting his own work, Hirschl points out: "The quantum domain shows us what the act of seeing actually is. It is the act of touch, in a sense an aggressive act, the act of bombing a certain object with photons or other waves. In order for us to see something, it is necessary to reflect billions of particles/waves from the surface of an object, so they can end up registered by our devices or senses.In a way, our reality, if we do not touch it, if we do not communicate with it, it does not register for us, it is not there - it does not exist. We need some kind of representation in order to see the unseen and the invisible. Invisible is a hypothesis, a theory, a construct that has not yet been proven. Only when we prove it, when it becomes part of our usual experience, can we finally see it. " Hirschl decided to bring all this amount of apparition closer to the observer through a recorded audio-visual lecture, which is also a part of the exhibition. Such an act of clarifying the work within himself, again draws us into a whirlpool of questions about the limitations of representation.
The author's thought "to represent means trying to see", and that representation is, in fact, "the impossibility of seeing something as it really is", brings us back to the moment of recognition. “We do not see with our senses, but with our mind. For us, seeing means understanding and understanding means recognizing. To recognize something means that it has already been experienced before… ”To these Hirschl's words about recognition, Hans-Georg Gadamer would have something to add:“ All recognition is the experience of growing intimacy, and all our experiences of the world are finally the forms in which we build intimacy with that world. Whatever it is, art is, as Aristotle's teaching rightly says, a way of recognizing, in which self-knowledge deepens with recognition, and thus intimacy with the world. ”
Kristina Marić
[1] Kant, Immanuel, Kritika čistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., 73.str.
[2] Hrvoje Hiršl, parafrazirane riječi autora
[3] doslovno značenje - onaj koji može vibrirati.koji titra, treperi; vibrirajući
[4] Poland, Douglas, Cooperative Catalysis and Chemical Chaos: A Chemical Model for the Lorenz Equations, Physica D 65 (1-2), 1993., 86.-99.str.
[5] Gadamer, Hans-Georg, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM 2003., 100. str.
Tekst objavljen u godišnjem katalogu HDLU Osijek, 2021.
-
Text published in the annual catalog of Croatian Society of Fine Artists Osijek, 2021
-
Text published in the annual catalog of Croatian Society of Fine Artists Osijek, 2021