Mark

Lagano protjecanje umreženim prostorima



Kako biste objasnili odnos između umjetničkog rada (ili dijela rada) izloženog u galeriji te istodobno procesuiranog na internetu? Što se gubi u fizičkom prostoru, a dobiva u virtualnom i obrnuto?

Clickmassage.click pripada seriji radova koji problematiziraju materijalnost digitalnoga, ideju da digitalna informacija, kod, algoritam, se može promatrati kao objekt, jer za svoju posljedicu ima utjecaj na fizički svijet. S druge strane Clickmassage.click bavi se nesvjesnim radom. Skoro svaka radnja na mreži se može shvatiti kao rad u nečiju korist - čin pretraživanja razvija neuralne mreže, mailovi koje pišemo uče algoritam sintaksi/sintagmi jezika, Captcha unapređuje prepoznavanje teksta i slike... Osobni podaci koje dijelimo mogu se koristiti na potpuno neslućene načine. U svijetu Big data i eksponencijalne automatizacije, mi smo sami krivi za to što nećemo imati posla u idućih 20 godina. Svaka radnja na internetu je samo još jedan djelić koji će nas u bliskoj budućnosti učiniti beskorisnima.


Kako se i koliko internet promijenio otkad ste ga počeli koristiti na bilo kakav način? U kojem trenutku vas je zainteresirao kao medij distribucije i proizvodnje (vizualne) umjetnosti i zašto?

Umjetnost koju stvaram se uvijek tiče medija kojeg koristim. Nemam jedan medij koji preferiram. Izabirem medij na temelju povezanosti s temom koju istražujem u pojedinom radu. Sustavi koje gradim a koji problematiziraju kompleksne sustave te decentralizirane mreže jesu konačni umjetnički rad. Ne koristim te sustave da distribuiram vizualnu umjetnost. Vizualna reprezentacija je periferija toga sustava. Ona nije toliko bitna za sam rad te se može mijenjati tijekom vremena, biti prezentirana na različite načine, u obliku dokumentacije, teoretskih tekstova, knjiga, različitih inicijativa, startupova, think tenkova... To je samo jedan od načina prezentacije toga rada/sustava koji sam izgradio. Ona nije ni po čemu finalna ili iznad sustava.


Kojim se temama bave vaši radovi primarno realizirani na internetu i jesu li one imanentne upravo tom mediju? Drugim riječima, proizlaze li izravno iz konteksta digitalne komunikacije i kako?

Uvijek me interesirala pozadinska struktura više od samog sadržaja, bila ona papir, platno, boja ili infrastruktura servera, prekooceanskih kablova, sustava za hlađenje…koju u konačnici nazivamo internetom. Moj interes za decentralizirane mreže najviše je potaknut proučavanjem kibernetike, discipline koja se bavi kontrolom sustava. Ime potječe od grčke riječi κυβερνητική koja znači upravljanje. Kibernetika sama po sebi nema direktne veze s internetom ali ima posrednu vezu. Idejni začetnici te discipline su niz fizičara, biologa te matematičara od kojih je najistaknutiji Norbert Wieaner. Oni su proučavali zakonitosti prirodnog sustava te kako ga kontrolirati. S obzirom na to dasu redom njihovi projekti bili financirani od ministarstva obrane, posljedično su definirali slijed događaja koji se realizirao u našu sve više kontroliranu stvarnost – nadziranje telekomunikacija, analiza geopolitičkih scenarija, kontrola masa, socijalni eksperimenti, predviđanje nemira…


Vizualni materijal s kojim radite ili vas inspirira često se temelji na golemim količinama raznolikih informacija koje protječu kroz prostor mreže i odlaze u nepovrat. Što za vas predstavlja rad u tako efemernom okruženju? Kako interpretirate brzu potrošnost internetske umjetnosti?

Mislim da bi trebalo definirati što je to «potrošnost». Točnija riječ za to je aproprijacija. Kultura aproprijacije bazira se na evolucijskom modelu, a vezana je uz modernističku paradigmu «novoga» te neoliberalni kapitalizam koji vjeruje u vječni rast. Iz prirodnog svijeta znamo da kad sustav dođe do kraja svojih mogućnosti, on se regulira i restrukturira. Filozofski pokret akceleracionizamvjeruje da bi neoliberalni kapitalizam trebalo dodatno potaknuti na ubrzanje.

Kada govorimo o vizualnoj kulturi koja je «potrošna», govorimo u stvari o tome da nije više «nova» jer sustavi aproprijacije je trenutno apsorbiraju, čime ona gubi trenutni neposredni vizualni doživljaj po kojemu je i istaknuta. Znamo da več od 60ih godina unutar suvremene umjetnosti sve više dominira konceptualna umjetnost pa tako je to i osnova prvih internet art radova. Vizualni segment kod njih je uglavnom bio dosta nevažan.

Goleme količine podataka koje kolaju internetom su u najvećem dijelu nevažne te služe isključivo za samorealizaciju sustava. Priroda mreže je takva da se bazira na distribuciji i interakciji a podaci su potrebni da se ta nevidljiva struktura materijalizira. McLuhan je davno rekao «medij je poruka», na što se moj rad i nadovezuje. Time je želio reći da sadržaj poruke nije toliko bitan te da sam medij definira poruku te načine interakcije.

Sva umjetnost koja je isključivo bazirana na vizualnome svakako je «potrošna», ali to ne znači da se sva «vizualna» umjetnost pa tako i «internet umjetnost» bazira isključivo na vizualnome. Vizualna kultura je potrošna jer unutar modela eksponencijalnog rasta jako brzo dolazi do nemogućnosti istoga. U svijetu apsolutne povezanosti i trenutne informacije apsurdno je pouzdati se u autentičnost slike jer se cijeli sustav temelji na proždiranju, a vizualni segment je u tome najslabiji.


Što mislite, kako će se internet-artnastaviti razvijati u bliskoj budućnosti?

U idućih par desetljeća očekuje se sve veće prožimanje «virtualnog» i «realnog», do u konačnici potpunih brisanja granica. Pojam sveprisutnog računalstva (eng. ubiquitous computing) je skovao Mark Weiser 1988., a odnosi se na trenutak u kojemu će digitalna tehnologija biti toliko sveprisutna da je više nećemo ni prepoznavati kao tehnologiju. Svi predmeti će imati određenu razinu interaktivnosti. Realizacija te ideje najviše se nagovješćuje u IoT (Internet of Things), za koji se već deset godina priča da će biti «next big thing» i promijeniti internet do srži, jednom kada u potpunosti zaživi. U svojoj konačnici IoT je trenutak u kojemu svaki predmet ima svoj IP broj te određenu razinu interakcije s okolinom, bilo audio, video ili taktilno. Naravno svi ti predmeti su umreženi te komuniciraju međusobno. Ono što smatramo internetom 90ih nema veze s internetom 2000ih ili internetom današnjice, a pogotovo ne internetom bliske budućnosti. To su sve potpuno drugačiji mediji i tehnologije. Smatram da u bliskoj budućnosti ne bi trebalo biti internet-arta, jer će sve biti internet. Trebao bi biti samo art.
Vizualna kultura

Intervjuirao
Bojan Krištofić

Datum
17.10.2016

Izvor
vizkultura.hr



︎